Jutro uoči svečanog otvorenja vanjski kamin još nije bio ni upola gotov. Tokom dana skrpan je od knaufa. Dilber se i danas ponosi tim podvigom.

Velika narudžba velikom dobavljaču (čitaj: Velpro) predana deset dana unaprijed stigla je pola sata prije otvorenja i to u tri kartona od predviđenih dvanaest. Od 20 vrsta vina stigle su tri. Od te tri, jedna pogrešna.

Nakon kolapsa struje pri pokušaju spajanja električnog grilla u kuhinji, već sam mislila da sam pokojna.
Obzirom da niti jedna situacija nije nemoguća i nerješiva (a to ću gradivo do kraja sezone naučiti i utvrditi još bezbroj puta), smirim živce uz dvije travarice na eks i spuštam se do kuhinje da se prilagodi jelovnik novonastaloj situaciji.

Uz novu šarenu dolly suknjicu, u tri poteza isfeniranu kosu i rajf s velikom mašnom, pregača mi je upala u outfit ko kravi baletne cipelice. No treba biti praktična žena. Osobito kad je Dilber potpuno izgubljen i nimalo u stanju od moje dernjave skontati što mu je činiti.

Gosti, lokalne face i kvaziface, dođoše radoznali a odoše zadovoljni i siti. Glavni kuhar je dobio lijepe pohvale, a meni se napokon učinilo da će zaista sve biti okej.

Obzirom da je vrt restorana zaista divan iako nije izravno na rivi pa je potrebno malo istraživačkog duha da se do njega i dođe, nije bilo teško krenuti s pristojnim poslom i lijepom popunjenosti restorana u večernje sate.
Prvih par dana konobarili smo otac i ja. U kuhinji, glavni i pomoćni kuhar. A Dilber… tu negdje. Okolo. I dalje izgubljen u vremenu i prostoru.

Prvi problemi počinju s mojim ocem, kojeg istinski upoznajem tek sada nakon toliko godina. No nekako je teško razlučiti dobro od zla, loše savjete od onih pravih i pozitivne ljude od onih negativnih. A i ne možeš tek tako prekrižiti vlastitog oca.

Drugi i glavni problem koji me koštao minusa na kraju sezone, je bio glavni kuhar. Mlad i drag dečko s dobrom preporukom, koji bez daljnjega zna i može biti odličan kuhar. Par stvari iz ove rečenice se kasnije pokazalo netočnima.

Drag jest. Ali samo dok je trijezan. A to je bilo prvih tjedan dana rada.
Dobra preporuka je na kraju ispala samo preuveličana pohvala osobe koja ustvari pojma nema o hotelijerstvu a još manje o ugostiteljstvu. No, pokušati ću ne bit zločesta pa ću se dati uvjeriti da preporuka nije bila iz zle namjere. Nego iz čistog nezanja. Materije, jel.

Ono što je za restoran najbitnije je pohvala. Koja se prenosi usmeno. Nikakva druga promidžba ne pali tako dobro kao ona kada ti susjed, prijatelj ili poznanik preporuči restoran.

Najbitnije pak za restoran koji tek počinje živjeti jest da ne zajebeš taj početak. Da si ne stvaraš mrlje. Možeš imati ne znam kako savršeno odrađenu večer, uvijek će ti se naći barem jedan nezadovoljan gost. No i njega možeš kupiti čašom dobrog vina ili finim desertom.

No kada ti kuhar nije u stanju izbaciti toplo predjelo niti za 40 minuta pa ti pola gostiju demonstrativno napusti restoran, onda ti se svijet ruši pred očima.
Neću tu noć zaboravit dok sam živa. Špica jebene sezone a ja gubim tlo pod nogama. Zbog usranog majmuna kojem daješ plaću od 15 tisuća kuna (jebote!!!), a on se ne zna organizirat pa izbacit jebena predjela.

I što možeš učiniti 26.srpnja kada su svi mogući kuhari već zauzeti i nitko ti normalan neće doći na otok koji je boguizatregera i to još kao sezonac.
Možeš recimo ti kuhati. Tresti se svaku večer i sama se sebi čuditi kako si bez dana prakse uspjela izbaciti osam narudžbi u 25 minuta. To je kul spoznaja. Da si snalažljiva, sposobna i sve to nešto.

Ali i da si na rubu živaca i da više nemaš odakle crpiti snagu ni volju. Jer jebote sve je u kurcu i ne možeš sve sama. I nemaš se na koga osloniti.
Tko bi rekao da sam jači igrač od Dilbera. Ja nikad. I to je fakat bed.

No ipak, stvari nikada nisu onakve kakvima se u datom trenutku čine…

Iako je prva sezona gotovo pri kraju, još uvijek ne mogu dotaknuti osjećaj da je sve napokon iza mene. Ne smiruje me niti činjenica da sam unatoč hodanju po rubu uspjela osigurati si kakvu takvu podlogu za poslovni uspjeh narednih godina.
Nisam u stanju složiti silne fleševe u jednu povezanu cjelinu. U rečenicu pogotovo.

Prvo mi treba jedno kratko putovanje, a zatim par mjeseci mira. Da se ponovno sprijateljim sa mojim škojem.
I ovom nekom novom Ilijanom. Jer suviše je pristojna, blagonaklona i indiferentna trenutno. Gotovo pa dosadna.
Ni spominjanje sebe u trećem licu ne ide joj baš u prilog.

Ne mogu vjerovati što sam sve proživjela u zadnjih mjesec dana. Teško se odlučiti što uopće navesti kao the razočarenje godine.

Da li činjenicu da država zaista jest ukurcu?
Držali smo se svih zakona i propisa pri kreiranju tog jebenog restorana. Nabavili smo sve ateste i sve dozvole, konzultirali restauratorski odjel za svaku izmjenu i adaptaciju i trudili se vjerovati da sustav funkcionira. Isusti kako funkcionira. Pa to je za plakat i ubit se.
Nakon što smo se izjebali sa svime i svačime, pozvali smo inspekciju da nam da dozvolu za rad. I što oni naprave? Ajmo pogodit. Ne daju je. Jer zahtijevaju takvo silovanje prostora kojem se još uvijek ne mogu načuditi. Beton u jebeni objekt koji je spomenik nulte kategorije. Zagradi, ogradi, pokrij, natkrij. Oću kurac palac.
Najgore od svega nije to što nismo dobili dozvolu. Opća je katastrofa ustvari ta da se čovjek nema kome obratiti i pitati jednostavne stvari. Ili je možda gore što isti zakon ne vrijedi jednako za sve.
Dobro je to što ćeš na kraju istjerat mak na konac. Ako si uporan ko mazga i ako možeš progutat dovoljno govana. Oprost’ na izrazu.
U petak bi trebala stići dozvola. Nakon što smo prevrnuli jebenu državu uzduž i poprijeko.

Nadalje, mislim da su Hrvati jebena cigančad od naroda.
Ono govna i gamad pokvarena, primitivna, jadna, muktaška i neradnička. Svatko krade šta stigne, oće zajebat za kunu čim namiriše priliku i totalno nitko ne održava obećanja. Poslovni svijet my ass. Pazar šiptarelo.

Jad i čemer. A bit će još i gore. Meni jel. Mrzim to što su me naučili da budem poštena. I što mi nisu obraz malo izbetonirali. Pa da i ja mogu valjat i muljat ljude. I jebat se za kunu.

I treće i posljednje, svim jebenim prijateljima i prijateljicama koji mi čitaju blog bih poručila da mi se naližu klitača ko vas jebe govna šupačka. Nitko se nije javio pomoći kad je trebalo. Ono pravili se blesavi, tralala. Fak of. Pišam si u usta za svaki put kad sam pomogla ikome.
Nećete besplatno jest muktaši. A jeben mi je jelovnik

I tak… E da, nu mi sajta.

Edit:
Sandroooo, šta mi je sa sajtom??