Nisam ni slutila koliko je teško biti žena u poslovnom svijetu. Osobito dobroizgledajuća žena. No, nije mi bilo ni na kraj pameti da je toliko lako manipulirati muškarcima. Pa čak i onima koji bi mi mogli biti očevi i djedovi.
Generalno promatrajući, trebalo bi mi smetati što me ti kvaziposlovnjaci ne doživljavaju ozbiljno, što mi svako malo nabace dvosmislene poluperverzne šale, što me gledaju kao pičku koja je zalutala u njihov svijet i koja eto jedva čeka da njima svima popuši kurčiće.U početku sam se osjećala jako nelagodno. Vrlo je nezgodno ostati hladne glave kada možeš osjetiti što se takvim muškarcima vrti po glavi i kada vidiš da te gledaju s podsmjehom.
Ruke ti se tresu, oblijeva te hladan znoj, osjećaš da će te glas izdati ako u takvom trenutku odlučiš nešto reći. A moraš namjestiti stav i biti jaka. Ne moraš, ali bolje ti je. Osobito ako ti je hitno i imaš ograničen budžet. I nikako drugačije do toga ne možeš doći.

Ono što mi se u tim trenucima učinilo kao mana, pretvorila sam u prednost. Preko noći postadoh glupasta plavušica koja se rado smije na prastare idiotske šovinističke šale.
Malo crvenog ruža i diskretnog dekoltea, dva tri polutreptaja i napravih si uštedu investicije u biznis za par desetaka tisuća kuna.

Jebote kako su muškarci jeftini. Da mi dođe Fabregas i dignutom kurčinom maše pored čela, ne bih se prodala.

Žene su stvarno mnogo jake. Pod uvjetom da nisu nedojebane. Jer zbog tih nedojebanih se i nalazimo u šovinističkom svijetu.

Otići u malo mjesto i očekivati da nitko ne zabada nos u tvoja posla je nemoguće. Ali otići u malo mjesto i praviti se blesav, naivan i pri tome se srdačno smješkati svima (pa i onima koje bi najradije katapultirao u nebesa) je vrlo moguće. Jer na blesavog i naivnog ne možeš biti ljubomoran. Niti o njemu širiti zločeste priče.

Ljudi na dragom mi otoku su vrlo srdačni i druželjubivi. No, kao i svugdje drugdje, vole sve i svašta znati. Što ih se tiče i ne tiče. Tu sam se pravilno postavila od samog početka. Ne iz razloga što loše mislim o njima, već iz razloga što znam da to nije moj teren. I da sam za njih još samo jedan stranac.

Kad su me prijatelji i poznanici (što iz dobre, a što iz loše nakane) obasipali raznoraznim savjetima prije nego sam se otisnula na pučinu, ništa me nije moglo pokolebati. Baš ništa. Nikakav pesimizam niti otegotne okolnosti. Razlog je prilično banalan i vezan je uz jedan dijalog još iz srednjoškolskog mi doba.

Imala sam jednu divnu profesoricu iz poduzetništva koja je imala vrlo specifičan način prenošenja materije.
Pa sam ju jednom pitala zašto ona predaje u školi, zašto nije poduzetnica. Bila je vrlo iskrena:

Draga, nemam ti ja osobine poduzetnika.

Dec it. Sva filozofija. Na stranu sve knjige, studije, činjenice i školovanje. Ili jesi ili nisi.

Makar propala, propast ću sa stilom. Jer si život zamišljam drugačije. Kategorički odbijam činjenicu da moram raditi posao koji ne volim, za plaću koja me ne motivira. Odbijam život koji bi me uvukao u općeprihvaćeni kalup.
Hoću da se pretrgam od posla koji je nastao iz mojih ideja, da na kraju večeri točno znam što sam napravila i zašto.

I stvarno mi pesimističan narod ide na klitač. Ja se nikome ne rugam zato što radi nešto što ja smatram noćnom morom. Niti mi je to ikad palo na pamet. No, polako me ljudi počinju povlačit za jezik.

Mrtva sam umorna, pucam od posla. Ali to je sve divno i krasno, samo me eto ti sitni malodušni ljudi brinu.
I oni na obali, i oni na pučini.

Nadam se da će mi na kraju sezone svi skupa i zajedno lijepo polizat već spomenuti klitač.