Cijela ova moja wannabe turistički djelatnik i superugostitelj karijera donijela je mnogo negativnih stvari u život mi.
Prijatelje i okolinu sam potpuno zanemarila. Iskreno, to me i ne brine baš toliko jako. Jer nije da su se baš iskazali ti neki prijatelji i uskočili kad je meni gorilo pod nogama. A trebala sam samo par vrijednih ruku. Nebitno. Pamti pa vrati.
Imam rekord u nespavanju. 52 sata. Normala mi je postala oko 36 sati budnog stanja. Odron sam. Ko prebijena razjebana drolja. Kad bih sad otišla na liječnički pregled, mislim da bi me istog trena zadržali u bolnici. A psihičke poremećaje bi ostavili za kraj.
Ne mogu reći da mi fali ono vrijeme kada su mi dani neprimjetno prolazili jer sam postala i ovisnik o stresu i adrenalinu. Takva dajem najbolje rezultate. Ali mi jebeno fali dan bez mobitela i laptopa. Bez hrpe mailova i poziva od ranog jutra.
A taj dan neće nastupiti prije listopada sve i da se na sisne bradavice postavim.

Još deset dana. Do zveckanja vilica i laganog žamora na raznim jezicima. Ako se neki kurac opet ne sruši. Možda ja. A možda su u šumi.

Ima jedna dobra stvar.
Volim onog svog Dilbera. Da samo vidite kako mi je dobar, snalažljiv i poduzetan.

A imali smo krizu. Ko pas i mačka smo bili. Na kome ćeš se iskalit nego na onome do koga ti je najviše stalo. To je jedna od onih milijun nelogičnih pojava u životu.

Ali da žena drži tri ugla kuće, drži!

Ono što mi se u tim trenucima učinilo kao mana, pretvorila sam u prednost. Preko noći postadoh glupasta plavušica koja se rado smije na prastare idiotske šovinističke šale.
Malo crvenog ruža i diskretnog dekoltea, dva tri polutreptaja i napravih si uštedu investicije u biznis za par desetaka tisuća kuna.

Jebote kako su muškarci jeftini. Da mi dođe Fabregas i dignutom kurčinom maše pored čela, ne bih se prodala.

Žene su stvarno mnogo jake. Pod uvjetom da nisu nedojebane. Jer zbog tih nedojebanih se i nalazimo u šovinističkom svijetu.

Nisam pijana, fala na pitanju i brizi.

Ma boli me uvo za ljude. Totalno da.
Sjebani ljudi više nisu in. Think pink je must have ove sezone.

A na Visu ima mnogo dobre marihuane.

Ukrasti malo vremena i vratiti se starim navikama kao što je bloganje predstavlja mi trenutno jedinu relaksaciju. Skontah da sam nekako emotivno vezana za neke mi posjetitelje tu.
Ma serem. Puca me brutalni PMS i totalni sam haos. I hoću sad od vas kolektivni virtualni hug. I tako to.

Uhvatila me panika, jad i nedostatak živaca. To je loše. Ali nije dno dna. Moje dno stepenicu je niže. U letargiji. To nećem. Opet hug.

Prvo da se osvrnem na prethodni post. Nisam uspjela Bosancima isposlovat dozvolu. Zato što nisam imala šta stavit u plavu kovertu jednom guzonji. Ali ne pada mi na pamet srat po državi sad zbog toga. Nije originalno. Nije originalno ni jebatmaterušupak smrdljivom smradu koji je tražio plavu kovertu. Ali mu je ipak jebem. Metlom.

Onda sam se fakat spustila na dno. Registrirah se na Posao.hr i tamo iščitavah životopise potencijalnih konobara. E pa to je hororčina žešća. Pa radije bih Hybrida zaposlila.
Najjači lik kojeg sam kontaktirala je bio neki frajer iz Slavonije. Pričali smo sveskupazajedno 10 minuta. Ma ni toliko. I kaže on meni kako je jako zainteresiran i da će doći odmah sutradan da se u četiri oka dogovorimo.
Kadli evo ti meni stiže poruka taj sutradan ujutro:

“Jel te mogu nešto pitat”

Odobrim ja.

“Jel znaš nekog tko bi mi mogao posudit 2 000 kuna (slovima: dvijetisuće kuna) do idućeg tjedna?”

Narodni heroj jebote.

Onda sam tražila nekog da mi okopa vrt, obreže živicu te presadi pokoju biljku. I uleti mi frajer neki koji je rekao da će mi to sve full povoljno napravit. Ajte pogodite šta bi mi on napravio za dvanaest tisuća kuna.
Nacrt u Autocadu. Ono, di će koja biljka bit.
Ako ste pogodili svaka vam čast. Jerbo meni nije bilo ni u peti nešto takvoga. Genijalac je lik. A trideset tisuća kuna bi onda još uzeo za fizički rad. Za ono što smo prijateljica i ja napravile u dva vikenda. Jesmo teglile cvijeće, lopate i ostala pomagala do trajekta i jesmo se satrale ko dvije kurve u špici sezone, ali pri pomisli na to koliko mi para htjedoše izmust skakala sam po vrtu ko seoska djevojčica.
A i sada znam svaštanešto o bilju. Upućena sam skroz. Trajnice, polutrajnice i te šeme.

Upravo mi se ukočio vrat. Koja sam ja olupina. A bijah tako mlada i poletna.

Nehotice se nađoh okružena nekim čudnim ljudima. Koje sam do jučer promatrala iz publike.
Nisu mi se dopadali tada.  Sada još i manje.
No imala sam taj neki osjećaj (kao što ga uvijek za sve imam) da će svi ti i takvi izmigoljiti oko mene. No nisam ih imala u rasporedu baš tako promptno.

S njih vrište modne markice (i to one koje ove sezone više nisu in ), konstantno potenciraju razgovore kojima je jedina svrha hvaliti se nekim pizdarijama materijalnog karaktera, obožavaju se preseravat u restoranima i to tako da naručuju neka fensišmensi sranja za koja se samo prave da kuže od čega se sastoje i naravno… hvale se poznanstvima s raznoraznim Kerumima, Gusićima, Kotarcima, Svagušama i ostalim mafijaškim izrodima.
Evidentno je da ih takvi likovi impresioniraju. Evidentno je i to da se meni sere od svih tih likova te ne želim upast u taj krug iskompleksiranih retaja koji svršavaju na sve ono što mi se gadi.

Postanem li jednog dana takva, molim da mi puknete šamar komada dva, svaki na po jednu stranu od ukupno dva obraza.

Osim što nam kompletna nacija pati od obsesiv šoping disordera, pati i od lijenosti ilitiga nerada.
Pošto rad iznimno cijenim, dobro ga i plaćam. Nemam namjeru bit neka kučka od gazdarice koja će izrabljivat svoje zaposlenike i zakidat ih na plaći.
No nemam ni namjeru zaposlit neku lijenu vucibatinu da mi ispije mozak na slamku i da ga onda u špici sezone moram poslat u trokurac.
Tako sam u potrazi za konobarima naletila na prilično široku paletu ljudi. Ne znam jesu li mi draži oni koji u životopisu navedu da su superkomunikativni (a ja iz njih na razgovoru izvlačim riječi jednakom težinom kojom se Anto Đapić penje uz stepenice) ili oni koji mi dođu u Prada cipelicama i kvazimezavode i briju kako su turbofrajeri koji će kresnut gazdaricu glupu plavušu.
Primjerci obiju navedenih skupina (a i svih onih između), imaju nešto zajedničko. Rad im nije mio pojam. I imaju prilično bahat stav obzirom na to da ne znaju u životopisu pravilno napisati “a la carte”.

Pa sam odjebala svu tu bagru neradničku. I zvala u Bosnu. Tamo ljudi oće radit.

A komunikativni su i šarmantni sami od sebe.
No morat ću se nekome pošteno uvući u šupak da mi isposluje radne dozvole za raju.

Ja to mogu, ja to hoću.
Ja magarac.

Ljudi na dragom mi otoku su vrlo srdačni i druželjubivi. No, kao i svugdje drugdje, vole sve i svašta znati. Što ih se tiče i ne tiče. Tu sam se pravilno postavila od samog početka. Ne iz razloga što loše mislim o njima, već iz razloga što znam da to nije moj teren. I da sam za njih još samo jedan stranac.

Kad su me prijatelji i poznanici (što iz dobre, a što iz loše nakane) obasipali raznoraznim savjetima prije nego sam se otisnula na pučinu, ništa me nije moglo pokolebati. Baš ništa. Nikakav pesimizam niti otegotne okolnosti. Razlog je prilično banalan i vezan je uz jedan dijalog još iz srednjoškolskog mi doba.

Imala sam jednu divnu profesoricu iz poduzetništva koja je imala vrlo specifičan način prenošenja materije.
Pa sam ju jednom pitala zašto ona predaje u školi, zašto nije poduzetnica. Bila je vrlo iskrena:

Draga, nemam ti ja osobine poduzetnika.

Dec it. Sva filozofija. Na stranu sve knjige, studije, činjenice i školovanje. Ili jesi ili nisi.

Makar propala, propast ću sa stilom. Jer si život zamišljam drugačije. Kategorički odbijam činjenicu da moram raditi posao koji ne volim, za plaću koja me ne motivira. Odbijam život koji bi me uvukao u općeprihvaćeni kalup.
Hoću da se pretrgam od posla koji je nastao iz mojih ideja, da na kraju večeri točno znam što sam napravila i zašto.

I stvarno mi pesimističan narod ide na klitač. Ja se nikome ne rugam zato što radi nešto što ja smatram noćnom morom. Niti mi je to ikad palo na pamet. No, polako me ljudi počinju povlačit za jezik.

Mrtva sam umorna, pucam od posla. Ali to je sve divno i krasno, samo me eto ti sitni malodušni ljudi brinu.
I oni na obali, i oni na pučini.

Nadam se da će mi na kraju sezone svi skupa i zajedno lijepo polizat već spomenuti klitač.

I u 10 minuta uplatismo novogodišnji aranžman za Prag.
Nisam imala nikakvih očekivanja, a na mom popisu (da, i za to imam popis) moramvidjet gradova, Praga nije niti bilo. Kakva greška! Prag je definitivno grad kojeg se mora posjetiti. A jednom je svakako nedovoljno.

Put od Splita do Praga trajao je punih 19 sati. Mislila sam da ću crknut. Ili upucat nekoga ako se još jednom probudim s glavom koja visi na sisi. Istegnula sam vrat, posjebala koljena a guzica mi nije davala znakove života iduća tri dana.

Čitajući na Forum.haeru raznorazna iskustva po povratku iz Praga nekako mi se čini da smo mi imali sreće s hotelom. Istina, bio je na kraju grada ali doista se nemam na što požaliti (osim na to da su u čitavom hotelu imali samo dva fena, pa su cure ludile po hotelu mokre kose na Silvestrovo).

Htjela sam složiti ovaj post u 6 dijelova. U 6 dana boravka u Pragu. No problem je taj što imam rupe u sjećanju.

Sjećam se samo da:

- sam pila neko pivo na kojem piše da ima 12% alkohola
- je bilo toliko dobro da sam u jednom trenutku pomislila “Jebote kad bih imala kitu, od ovog piva bi mi bila stalno tvrda“

I da u Pragu (al’ nisam rasist, fakat):

- crnci nikad ne hodaju. Stoje ko kipovi po cijele jebene dane na cesti. I šapuću “hašiš“.
- barem 60% turista čine prokleti žabarski Talijani. Svijetle u mraku.
- Čehinje izgledaju jednako kao i ovdje kad dođu ljeti. Trashasto.
- nitko živ ne govori engleski. Ni njemački.
- taksistima uvijek moraš reć da ti je ostalo još samo 300 koruna (u protivnom će te opeljušit). I da će te za tih 300 koruna vozit di treba.
- ne smiješ gađat ekipu s perecima kojima je istekao rok trajanja (a konobar ti ih je poslužio i nije rekao da se naplaćuju). 20 koruna jedan šugavi ko kamen tvrdi perec. A mi smo ih strgali… pa dosta.

Naučila sam da:

- više nikad neću jest salatu u Češkoj. Jebo ih šećer u salati.
- više nikad neću jest gulaš u Češkoj. Jebo ih šećer u gulašu.
- se najbolje ulit ko majka s drugovima Srbima.
- ne treba bjesomučno ić razgledavat znamenitosti ko da je sutra smak svijeta pa će sve te građevine nestat. Nego treba po kafanama ić.
- su Česi albino cigani. Jer bi vjerojatno i vlastitu mater prodali za par kovanica onih ništavnih.

Al’ imaju jeben grad. Totalno. Idući put ću ga otić malo i razgledat. Izvan domene oblokavanja.

A češki jezik…
Na popisu najružnijih jezika uspio je svrgnut s trona dugogodišnjeg mi prvaka; žabarski talijanski.
Naučila sam samo ovo iz naslova posta. Šjor konobar!

Pa ajmo vidjeti kako ovo funkcionira.